Izvrsna groteska naše stvarnosti

Pred oduševljenim gledalištem 13. srpnja počelo je ovogodišnje 34. Histrionsko ljeto praizvedbom krimi komedije Fine strine s Opatovine, vrsnoga hrvatskog komediografa i najizvođenijeg histrionskog autora Nine Škrabea u režiji Zorana Mužića. U predložak Josepha Kesselringa Arsen i stare čipke Škrabe suptilno ugrađuje našu stvarnost; političke, jezične, mentalitetne, satirične, komične, ironijske, parodijske elemente, sve što tvori grotesknu sliku života koja u inspirativnoj interpretaciji Glumačke družine Histrion pršti političkim i društvenim crnohumornim asocijacijama i briljantnim histrionskim glumačkim ostvarenjima.

Škrabeov komediografski talent ovaj put je fokusiran na junake crnih kronika – čiji su doživljaji i biografije glavni sadržaji većine pisanih medija – i jednog novinara koji je paradigma svih novinara opće prakse koji, jer nisu stručnjaci ni za što, postaju stručnjaci za sve. U Finim strinama s Opatovine to je zloglasni kazališni kritičar i kolumnist Trpimir Degen pred čijim zločestim perom „drhti svekolika zagrebačka kulturna i društvena scena“. Mjesto je radnje zagrebačka Opatovina, kuća i okućnica bogatih simpatičnih zagrebačkih frajli, sestara Emilije i Melite Degen, s kojima još živi kritičarev umobolni brat Mutimir, koji si umišlja da je general Ante Gotovina.

Slavica Knežević i Ankica Dobrić kao sestre Degen

Zaplet se počne razmotavati kada se kritičar Trpimir zaljubi i dogovori vjenčanje s mladom, ambicioznom glumicom Anom Kondić, Anakondom, nećakinjom uglednoga kaptolskog kanonika, čiju crkvenu karijeru prekida njegov prijedlog da se dio tornja katedrale pretvori u restoran. Sretnu vijest Trpimir dođe obznaniti dragim tetama, Emiliji i Meliti, u čijoj kući otkrije strašnu tajnu kućnog podruma i pravu istinu o pobožnim, milosrdnim, omiljenim tetama trovačicama. Zaplet se zakomplicira kada se u rodnoj kući nakon dvadeset godina pojavi kritičarev brat Ratimir – lice s tjeralice, ubojica dvanaest žrtava, pred kojim drhti cijeli region – u pratnji doktora Puriše, plastičnog kirurga, pripadnika antihrvatske obavještajne grupe Labrador i Opera, koji ubojici Ratimiru, kako bi ga maskirao, mijenja lični opis.

I ovaj put, kao i svaki put kada radi adaptacije stranih tekstova, Škrabe duboko ponire u sadržaj hrvatskoga društva, u njegov identitet, životne površnosti i anomalije, njegovu iskompleksiranost prošlošću, osobito potencira političku zbunjenost, frustracije i mentalitet, na čemu gradi kompleksan, bogat sadržaj i lepezu ljudskih karaktera, koji izvrsno funkcioniraju unutar jezičnih idioma, ponajprije jezičnih nijansi govornoga jezika. Stvarnosni aktualitet – za koji ima istančan osjećaj i stav lišen ideološkog, političkog i politikantskoga svrstavanja – omogućuje mu, valjda jedinomu u hrvatskoj književnoj dramskoj branši, da bude nesmiljen kritičar društvene stvarnosti, jednako lijeve i desne, što je hrvatskim europskim književnim i kulturnim krojačima stvarne istine prečesto nezamislivo.

Ono što fascinira u prilagodbi američke komedije Arsen i stare čipke hrvatskim prilikama ponajprije je Škrabeova sposobnost da tuđe sadržaje nadmaši ne samo lokalnim sadržajima, temama, likovima i jezikom nego da u njima osnaži i umnoži značenja, svevremenost i trajnost teme, njezin univerzalni i arhetipski kazališni razlog. Zbog toga njegov teatar, obogaćen histrionskim stilom teatralizacije i glumačke suigre, prerasta u istinsku umjetničku kreaciju, u rezultat koji često nadmašuje sam izvorni, originalni predložak.

Škrabeove adaptacije postaju originalno autorsko djelo i zato što on nikada ne izgubi iz vida, nikada mu ne promaknu, prostor i vrijeme dramske radnje, već spomenuti stvarnosni aktualitet, kao čvrste okosnice oko kojih stvara i gradi svoj fikcijski dramski megapolis koji diše punim plućima i biva itekako razumljiv svakoj publici, bez obzira na njezin ukus i kriterije. Tako trijumfira njegov samosvojni „tipični terapeutski kerempuhovski teatar... koji zastupa svoj autentični svjetonazor“, kako je o njegovoj komedijskoj poetici svojedobno zapisao kazališni kritičar i teatrolog Anatolij Kudrjavcev.

Imajući spomenuto na umu, redatelj Mužić prepoznao je, odlično pročitao i točno rastvorio Škrabeov komedijski megapolis, vješto izbjegao zamkama lakrdije te njegove dramsko-komične stranputice izveo na put komedijskih zakonitosti i Fine strine s Opatovine pretočio u komičnosatirični izraz snažnih poruka i bogatih asocijacija, što je premijerna publika prepoznala i nagradila smijehom i pljeskom tijekom i na kraju izvedbe. Koliko pisac i redatelj za uspjelost predstave zaslužan je kompletan glumački ansambl, svatko od glumaca tijekom predstave imao je uspjeli glumački trenutak. Jednako Tomislav Martić (Velečasni Vrtiprah i Srebrenko) i Žarko Savić (Gospon Jura i Gospon Moric), Dinka Vuković (Štefica Kurtalj) i Martin Kuhar (Paško Dokoza), Franjo Kuhar (Mutimir Degen), Vanda Winter (Ana Kondić i Načelnica Brstilo) i Andrej Dojkić (Trpimir Degen). Po veličini uloga i kreativnosti izdvajaju se Slavica Knežević i Ankica Dobrić kao sestre Emilija i Melita Degen, a briljiraju Damir Lončar kao doktor Puriša Vujadinović i Davor Svedružić kao Ratimir Degen.

Izbjegavši nekreativnu inovativnost, od kojih kronično boluje sadašnji hrvatski teatar, Mužić i Glumačka družina Histrion stvorili su odličnu krimi komediju koja će dugo igrati i privući publiku željnu emocija, smijeha i jasnih poruka.